Mirni podstanar Arsen Dedić

To nije bio neki izuzetan život
To mirno i samo, neprimjetno biće
Tu živjelo je bez poroka i bez strasti
I blagdanima odbijalo piće

U namještenoj sobi nekog lažnog stila
I prilično staroj ali bez svog lica
Tu živio je pusto, živio je tiho
Između zimskog cvijeća i Kirinovih skica

U urednosti takvoj nezapažen je sasvim
Bez tragova on živi i rijetko noću čita
On dušu svoju krije sred beznačajnih stvari
Lupao nikad nije vratima od lifta

I kako to da shvatim, završio je
Sjajno
Sjajno
Sjajno
Sjajno
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi
U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi
Od koga, makar zašto ustrijeljen je u noći
Po svom životu zadnji, a po smrti
Prvi
Prvi
Prvi
Prvi